VRIJEME ČITANJA: 20 MINUTA

Duboko u jednoj prekrasnoj zelenoj šumi bila je velika prostrana špilja u kojoj je živjela obitelj medvjeda. Mama medo, tata medo i mali medvjedić.
Kao i svi medvjedići i ovaj je mališan morao naučiti loviti ribu.
Mama ga je učila loviti na jednoj lijepoj, hladnoj rijeci koja je prolazila šumom nedaleko od njihova doma.
Tata ga je učio loviti ribu na potoku koji je izvirao negdje u planinama i spuštao se pokraj njihove šume…, a taj je potok bio toliko hladan da se mališan naježio pri samoj pomisli na njega!

Mali medo jednostavno nije htio loviti ribu zubima i šapicama kao njegovi roditelji.
Zašto bi močio šapice u hladnom potoku kada bi mogao kao gospodin uloviti tu istu ribu ribičkim štapom?! Godinu prije vidio je pravi pravcati ribički štap u rukama nekog dječaka i odmah poželio jedan takav.

Kada je to rekao roditeljima, tata medo odmah je zabrundao i rekao da pravi medvjed ne može imati ribički štap jer bi to bilo smiješno. PRAVI medvjedi ribu love zubima, a pomažu si šapama i gotovo.
Mama se složila s tatom. Medo mora biti medo.

Medvjedić, koji je bio mali vragolan, nije se dao smesti izjavama roditelja. Odlučio je da će, ako mu ga već tata i mama ne žele nabaviti, on sam napraviti svoj vlastiti, pravi pravcati ribički stap.

Odmah je otišao u potragu za granom. Trebala je biti dugačka i čvrsta, a opet dovoljno elastična da ne pukne pri pecanju. Što ako ulovi golemu ribu koja bi mu mogla slomiti štap…
U njihovoj je šumi nedavno bila oluja, toliko jaka da je srušila neka stabla uz glavni šumski puteljak pa se medvjedić uputio u tom smjeru.

Velika su stabla ležala posred puta. Na jednom od njih uočio je dugačku granu. Prišao je i pokušao je otrgnuti s paloga stabla…, no bila je prevelika i preteška. Ne bi je mogao niti nositi, a kamoli pecati njome.

U jednome trenu s jednog od stabala zaletjela se vjeverica ravno na njega.

„Vidi ti ovu životinju! Pusti tu granu, to je moja grana!“ počela se uzrujavati vjeverica. „Ja tu čuvam svoje lješnjake za zimske dane!“

„Pa kako sam ja to mogao znati, ionako ta grana nije zadovoljavajuća“, rekao je medo.

„Zadovoljavajuća? Kako to misliš, nije zadovoljavajuća?“ nastavila se uzrujavati vjeverica. „Pa ja tu držim svoje lješnjake i kažem ti da je zadovoljavajuća!“

„Ma dobro, dobro, smiri se“, rekao je medo, „nije zadovoljavajuća za ono za što meni treba.“

„Ahaaa, za ono za što TEBI treba“, ponovila je vjeverica sada već poprilično opuštena. „A za što točno tebi treba grana?“ znatiželjno je upitala.

„Za pecanje“, smireno je odgovorio medo i nastavio hodati dalje gledajući naokolo.

„Za pecanje?“ ponovila je vjeverica hodajući za njim… „Pa ti si medvjed, imaš šape za pecanje i njušku s oštrim zubima…, o čemu ti pričaš?˝

Medo joj je objasnio da želi napraviti štap za pecanje jer se ga toj ideji veseli više od pecanja njuškom i zubima.

„U redu. Pomoći ću ti pronaći savršen štap“, rekla mu je vjeverica.
Prošli su gotovo cijelim puteljkom, ali savršenu granu nisu pronašli. Odjednom vjeverica vikne iz svega glasa: „Vidi!!! Našla sam je!“

Medo pogleda u smjeru u kojemu je pokazivala vjeverica… „Što si našla??? Moju granu?“ pitao je medo.

„Ne. Pronašla sam svoju ogrlicu od lješnjaka koja mi je ispala neki dan dok sam se igrala lovice po granama…“, izjavi sretno vjeverica, pozdravi medu i zaleti se po svoju ogrlicu.
Podignula je ogrlicu i pažljivo je pregledala da provjeri da nije negdje oštećena. Posve je zaboravila na medu i njegovu potragu za granom.

Medo zakoluta očima. Ah te vjeverice, pomislio je u sebi.
U tom trenu krajičkom oka spazi jednu granu koja je virila iza velikog kamena malo dalje od puteljka kojim su prolazili.
Zaviri iza i spazi savršeno oblikovanu granu.
Primi je u šapu „… da.. .da…“, probrunda si u bradu, „… ova je dobre težine i dužine…“.
Napokon je pronašao ono što je tražio! Sada kada je imao štap, trebalo je nabaviti čvrsti konop…

Nakon nekoliko minuta razmišljanja dosjetio se! Iščupat će mami i tati iz repa dlake od kojih će onda splesti pletenicu dugačku, tanku ali čvstu, koja će biti idealna za njegov ribički štap…
Došuljao se iza tate dok je ovaj spavao u svojemu medvjeđem naslonjaču…, pažljivo je ispružio šapicu i „cap!“ iščupao mu smotak dlaka iz repa!

„Aaaaaaaauuuuu!“ vrisnuo je tata prenuvši se iz dubokoga sna i protrljao se po repu. Medvjedića više nije bilo. Čim je iščupao dlake, izletio je kroz vrata špilje koliko su ga noge nosile tako da tata medo nije niti shvatio što mu se točno dogodilo… Na kraju se tata medvjed uvjerio da je sanjao pa je
nastavio spavati u svojoj medvjeđoj fotelji.

Drugog se dana medo prišuljao mami medvjedici dok je spavala vani na toplom suncu pa je i njoj iz repa iščupao smotak dlaka.
Za razliku od tate, mama je spavala toliko dubokim snom da nije niti primijetila što joj je njezin vragolasti mladunac napravio.

Nedostajalo mu je još dlaka da napravi dovoljno dugačko uže, ali više nije mogao ni tati ni mami čupati rep jer bi time postao glavni sumnjivac za neobična događanja!
Dobro da se sjetio kako baka i djed dolaze na ručak toga vikenda, a djed je imao posebno dugačke dlake na svojem repu!

„Gdje je naš mali medooo?!“ odmah s vrata špilje zabrundali su baka i djed tražeći pogledom svojeg unuka. Medvjedić se zaletio i skočio im među noge mazeći se s njima. Djed je bio veliki smeđi medvjed, toliko velik da je njegov tata izgledao poput medvjedića u usporedbi s njime.

VELIKI MEDO = VELIKI REP, bilo je prvo što si je medvjedić pomislio.
Cijelo se popodne medvjedić vrpoljio pokušavajući uloviti prigodu da iščupa iz djedova repa te dugačke čvrste dlake koje su ga toliko mamile…, ali nije išlo, svaki put je netko bio u blizini pa bi bio viđen da je išta pokušao.

Već se bližila večer i baka i djed su se polako počeli spremati za polazak svojoj kući. Baka medvjedica primijetila je da se njezin medo cijelu večer malo čudno ponaša pa mu je prišla i rekla mu:
„Brundač, reci mi što te muči, možda ti ja mogu pomoći?“
Medvjedić je znao da je njegova baka razumna medvjedica i da ga jako voli pa joj je rekao da mu, za tajni projekt, treba smotak dlaka iz djedova repa.

Baka se nasmijala i rekla: „Samo to?! Ja ću ti ga nabaviti, samo me gledaj“, i vragolasto se nasmijala…
Prišla je djedu medvjedu i rekla mu mrtva hladna: „Joško, ispao ti je gumb s kaputa!“
Djed se sagnuo pogledati gdje mu je gumb i, kako se nagnuo, tako je baka zgrabila njegov rep i iščupala veliki smotak dlaka!

„Auuuu“, zaurlao je vidljivo iznerviran djed medvjed! „Zašto si mi to napravila?!“ A baka je samo ozbiljno rekla: „Imao si mrvicu na repu pa sam ti je htjela skinuti.“
Djed je zabrundao i protrljao svoj rep… „Nisi mi trebala s tom mrvicom iščupati cijeli rep! Molim te, drugi put ostavi mrvicu na mjestu.“

Baka se sklonila sa strane i predala smotak dlaka svojem Brundaču. A uz njih je i iz svojeg repa iščupala još nekoliko dlaka… toliko da se nađe za tajni projekt. Medvjedić ju je izgrlio i izljubio sav sretan jer sada je imao dovoljno dlaka da splete cijeli konop za svoj ribički štap.

Kada je sve bilo gotovo, štap je izgledao prekrasno, vidjelo se da je ručno rađen. Nedostajala je samo još jedna stvar… udica!

Razmišljao je medonja, razmišljao i sjetio se da tata ima jedan vrlo vrlo dugački nokat na prednjoj šapi na koji je, usput rečeno, tata bio vrlo ponosan. Njome lakše ulovi ribu…, nokat je bio lijepo svinut i vrlo čvrst i oštar… kao stvoren za udicu! Ali kako do njega…

„Tata, tata!“ uletio je mali medo u špilju.
„Da, sine?“

„Mogu li ti urediti nokte, molim te? Želim ti pomoći…, znam koliko ih ne voliš podrezivati.“
„Pa…, sine, … ovaj…“, rekao je tata, „… pa, ako baš želiš… u redu…“

Medvjedić se primio posla. Uredio je jednu prednju šapu… pa krenuo na drugu i ups! Odrezao je tatin najduži nokat! Kada je tata to vidio, oči su mu gotovo iskočile iz glave: „Moj nokat, najdraži, najduži nokat!“

Jadan tata samo se pokunjio… na medvjedića nije vikao jer nezgode se događaju… te je zaključio da će nokat ionako ponovno izrasti…

Sada je Brundo imao sve potrebno za svoj ribički stap! Zavezao je tatin nokat za konop koji je pak zavezao za štap… brzo je iskopao nekoliko crva i krenuo u ribolov. Uzeo je sa sobom veliku košaru kako bi imao mjesta za svu ribu koju je planirao uloviti.

Sjeo je zadovoljno uz rijeku i zabacio svoj ribički štap. Nije prošlo mnogo vremena i nešto je snažno povuklo udicu! Medvjedić je uzbuđeno potegnuo štap i nakon malo natezanja izvukao veliku ribu!
Koja sreća! Medvjedić je počeo veselo trčati ukrug i valjati se u travi. Čak je i skočio u rijeku koja je bila poprilično hladna… brrr.

„Jupiii, uspio sam!!! Sam samcat! Jupiii!!!
Kada se malo smirio, nastavio je pecati sve dok svoju košaru nije do vrha napunio ribom. Veselo je pomislio kako će se mama i tata iznenaditi kada im donese svu tu ribu za večeru. Zgrabio je košaru i odjurio kući.

Mama i tata ostali su iznenađeni… Pa odakle sad sva ta riba, sine? Njihov im je medvjedić ispričao sve što je radio proteklih dana i kako je upecao ribu. Mama se nasmijala sva ponosna, tata se mrvicu uzrujao, ali, kada ga ja mama prostrijelila svojim medvjeđim pogledom, tata je zastao pa se i on
nasmijao protrljavši se po repu koji ga je zabolio svaki put kada bi se sjetio da mu je netko iz repa iščupao dlake.

Zagrlio je svojeg sina i rekao mu da je vrlo ponosan na njega zato što je bio uporan u svojem naumu.
„Hm…“, zabrundao je, „katkada i roditelji trebaju nešto naučiti od svoje djece…“ pa je odbrundao postaviti stol za večeru.

Medvjedić se veselo stisnuo uz svoju mamu… bio je jako, jako umoran i vrlo zadovoljan svojim tajnim projektom. Prvom će prigodom i za baku i djeda upecati punu košaru ribe.
Samo je još rekao…
„Mama, najbolja stvar u svemu ovome jest to što ste svi sudjelovali u izradi mojega ribičkoga štapa!“
Mama se počela smijati, a i medvjedić s njom. Malo su se pomazili, a onda je medvjedić otišao spavati… Od silnog uzbuđenja na kraju nije niti večerao.

Čiča miča, gotova je medvjeđa priča!