Priča za djecu.
VRIJEME ČITANJA: 10 MINUTA
Joško je jedan hrabar mali puž. Dječakova mama ga je pronašla dok je čvrsto spavao na listu salate u frižideru. Kupila ju je na tržnici koji dan ranije i taman se spremala pripremiti ju za ručak kad ga je ugledala. Zabrinula se da je možda već uginuo od hladnoće ali čim ga je malo namočila vodom, dva malena ticala su znatiželjno izvirila iz kućice.
Joško je od tog dana postao član obitelji, uz psa i pokojeg pauka koji su živjeli u kutevima soba.


Hranili su ga kupusom, paradajzom, mrkvicom i raznim lišćem.
Joško je rastao, a njegova je kućica postajala sve veća i čvršća.
Bio je to jedan znatiželjan puž koji je danju uglavnom spavao, a predvečer se budio i puzio po svojem malom, ali lijepom terariju grickajući pritom fino, svježe povrće koje bi pronašao svaki dan na dnu svojeg terarija.
Međutim Joško se počeo osjećati malo usamljenim. Nedostajao mu je prijatelj. U divljinu još nije mogao otići jer je čekao da još malo naraste i da mu kućica do kraja ojača.
Prolazili su dani…
Jedno popodne Joško se probudio, a pored njegovog se nalazio još jedan stakleni terarij.
Znatiželjno je pogledao tko živu u njemu. Pitao se kako se samo tamo stvorio preko dana dok je on spavao. Sada je već bila večer i Joško je nakon što se najeo salate odlučio otpuziti na drugi kraj svog terarija kako bi bolje vidio novog susjeda.
Kako su dva terarija bila vrlo blizu jedan drugoga Joško je imao dobar pogled.
U jednom trenutku ju je ugledao.
Bila je puno veća od njega i za razliku od njega imala je noge, i to ne dvije ili četiri nego njih čak 8 prekrivenih mekanim dlačicama.
˝Wow˝ pomislio je mali puž zadivljeno.
˝Kakva je to neobična životinja. Veća je od mene, čini mi se da bi me mogla pojesti za večeru. Tko zna kako se zove˝.

Odjednom se lijepa životinjica približila Jošku.
On ju je znatiželjno gledao s oba svoja ticala na kojima su mu bile oči. Kako su bili vrlo blizu jedno drugome Joško je odlučio prvi progovoriti.
˝Tko si ti?˝ upitao je neobičnu susjedu.
Životinjica se okrenula prema njemu i rekla baršunastim glasom. ˝Zovu me Petra, ja sam tarantula.˝
˝Tarantula?˝ upitao je Joško. ˝Što je to tarantula? Zvuči pomalo smiješno, zasmijuljio se veselo.˝
˝Tarantula je vrsta pauka˝, odgovorila mu je Petra.
˝Dobro, Petra˝ rekao je puž, ˝mene zovu Joško i ja sam puž.˝
Tarantulica Petra je djelovala zadovoljno, činilo se kao da se nasmijala, ali Joško nije baš bio siguran. Pauka nije baš lako pročitati.
˝Drago mi je da me se ne bojiš kao mnogi drugi˝, rekla je Petra.
˝Nas paukova se ljudi boje, pa nas ne vole, a zapravo ne znaju ništa o nama. Misle da smo ružni, ali to je zato što smo drugačiji. Ljudi se često boje onoga što je drugačije.˝
˝Znam˝, rekao je puž, ˝čuo sam grlice neki dan kako pričaju međusobno. Rekle su da ljudi ne vole puževe…ja sam sretan jer mene moji ljudi vole.˝
˝I mene moj čovjek voli˝, rekla je Petra. ˝Hrani me crvićima i kukcima, a ponekad se i prošetam njegovim rukama. Lijepo je uredio ovo mjesto gdje živim. On je dobar čovjek˝ zaključila je Petra protežući jednu od svojih osam nogu.
I tako su Petra i Joško pričali cijelu noć, a kada je svanulo oboje su zijevnuli i odlučili otići na spavanje.
Joško se toliko zapričao s Petrom da je čak zaboravio prije spavanja pojesti svoj krastavac.
Drugo poslijepodne Joško se probudio nešto kasnije. Petra ga je već čekala.
Nabrzinu je gricnuo malo svježeg paradajza i najbrže što je mogao otpuzao do nje.
Ponovno su pričali. Ovaj put Petra mu je pričala o tarantulama, a on ju je pažljivo slušao. Pričala mu je kako tarantule mogu živjeti i preko 20 godina i da su noćne životinje. Joško se začudio kada je to čuo. A kada mu je ispričala da tarantule imaju 4 para očiju zadivljeno je rekao:
˝Pa ti onda stvarno jako dobro vidiš!˝
Petra se nasmijala i rekla, ˝vidim da su tvoje oči na vrhu ticala i da ih možeš pomicati na sve strane. To je baš smiješno.˝ Joško se isto nasmijao, jer zaista je bilo malo smiješno.
Mali puž je svašta naučio taj dan. Shvatio je da s tarantulama treba biti jako pažljiv, osjetljive su i plahe i ne smiješ ih upašiti jer se inače brane.
˝Nisu tarantule za svakoga˝ pomislio je Joško, ˝ali ova Petra mi je baš simpatična.˝
I tako su Joško i Petra postali prijatelji. Noćima su razgovarali, a danju spavali.
Jednoga dana Joško se probudio i Petre više nije bilo. Nikada nije saznao gdje je otišla. Vjerovao je da je njezin čovjek došao po nju i odveo ju kući.
Maleni puž je bio tužan. Zavolio je Petru i bilo mu je žao što njegove prijateljice više nema.
Nekoliko tjedana kasnije Joško, čija je kućica sada bila vrlo čvrsta i tamno smeđe boje, odveden je u prekrasan vrt.
Po prvi put nakon dugo vremena bio je ponovno slobodan puž.
U svom malom, ali velikom pužjem srcu nosio je sve ljude koji su ga voljeli, a posebno mjesto u njegovom srcu imala je Petra, njegova prijateljica tarantula.
