VRIJEME ČITANJA: 10 MINUTA
Malena djevojčica velikih, smeđih očiju pažljivo je gledala u svoj sladoled od vanilije.
̋Hm.. još se nije dovoljno otopio˝, rekla je glasno. Pojest će ga do kraja tek kad se sladoled još malo otopi.
Oliver ju je znatiželjno pogledao. Ostaci sladoleda curili su niz njegovu bradu. On je svoj sladoled već smazao. Čak mu ni kašalj nije smetao da postigne zavidnu brzinu u jedenju svog sladoleda.
Nakon par podriganaca Oliver je bio gotov i zadovoljan. Tata je posegnuo za maramicom da ga obrise, ali mališan se dao u trk vrišteći od smijeha.
Nakon nekoliko pokušaja tata je uspio uloviti svog živahnog musavca.
Obrisao mu je lice.
Do tada je i Heidi uspjela pojesti svoj sladoled.
Tata je nabrzinu posrkao ostatak, sada već ohlađene kave i pogledao kroz prozor.
Vani je bio sunčan dan. Ptičice su cvrkutale, a dvoje petogodišnjaka je bilo dobre volje.
̋Tata!˝ Viknuli su u isti glas, ˝idemo na Bundek!˝
Tata im se veselo nasmiješio. ˝Može,˝rekao je! ˝Prvo ćemo otići doma po romobile.˝
˝Jeeeeee˝, vikali su mališani uzbuđeno.
Jedan sat kasnije i blizanci su jurili na svojim romobilima dok su grašci znoja klizili niz zajapureno lice njihovog tate.
Toliko su bili brzi da je morao trčati za njima!
Nakon dva kruga zaključili su da žele bacati kamenčiće u jezero.
Naslonili su romobile na zelenu travicu i zaletjeli se do jezera kad ih je tata taman sustigao.
Heidi i Oliver su skoro u isto vrijeme bacili svoje kamenčiće. Voda se namreškala nekako neobično brzo i jako.
Odjednom je zapuhao topli povjetarac i jedan bijeli oblačić sakrio je sunce.
Oliver i Heidi su se pogledali.
˝Što se to događa?˝ ciknula su djeca u isti glas.
Pogledali su prema tati, ali činilo se da on ništa nije vidio.
Odjednom su u vodi ugledali malu vilu u plavo zelenoj haljinici i velikih zelenih očiju.
˝Tko si ti?˝ upitala ju je Heidi znatiželjno.
˝Ja sam glavna vila ovog jezera. Dozvali ste me kad ste u isto vrijeme bacili svoje kamenčiće˝ rekla je vila.
˝A kako se ti zoveš? ˝, upitala ju je Heidi dok je Oliver još uvijek šutio.
˝Ne mogu ti reći svoje ime jer mi, vile ovog jezera, moramo dobro čuvati svoja imena. Ako bih svoje ime rekla na glas, žaba podriguša bi ga mogla zgrabiti i pojesti˝, rekla je vila.
˝Žaba podriguša?˝, začuđeno je uzviknuo Oliver. ˝Kakva žaba podriguša?˝
˝A vi ne znate za žabu koja živi u ovom jezeru?˝ začudila se vila. ˝O pa, žaba podriguša je velika ljubičasta žaba koja nastanjuje ovo jezero i jako voli jesti..toliko da pojede skoro sve što joj dođe blizu i nije preveliko za njena usta. Ona bi pojela čak i moje ime ako bih ga na glas izgovorila.˝
Ajmeee ̋, uzviknula su djeca u isti glas.
˝Moj tata će uloviti tu zločestu žabu! ̋uzviknuo je Oliver.
˝Da! Da! ̋ dodala je Heidi uzbuđeno. ̋Naš tata je već ulovio svakakve životinje. Jednom je čak i zmiju ulovio. Nadovezao se Oliver.
Vila ih je pogledala i upitala: ̋stvarno? Mislite da bi ju mogao uloviti i preseliti u neku drugu baru gdje ne žive vile nego samo mušice?
Djeca su pogledala tatu, koji je zadovoljno sjedio na travi i prolazio zamišljeno rukom kroz bradu.
Razmišljao je kako bi ju trebao osisati jer je već bila preduga.
Činilo se da nije vidio malu vilu niti čuo razgovor.
Vila je primijetila što djeca misle i rekla, vaš tata me ne vidi. Samo djeca vide vile.
A hoće li tata vidjeti žabu podrigušu, pitao je Oliver pomalo zabrinuto.
Hoće, rekla je vila, ali samo ako ga pošpricate vodom iz ovog jezera.
Oliveru nije trebalo dva puta reci, zagrabio je ručicama vodu i zaletio se na tatu.
Tata se otresao i blijedo pogledao Olivera svojim plavim očima. Bio je zbunjen.
˝Oliver, zašto si to napravio?˝ upitao je.
˝Tata, tata˝ vikao je Oliver a pridružila mu se i Heidi. U isti glas su rekli uzbuđeno: ˝moraš uloviti žabu podrigušu i spasiti jezerske vile!˝
Tata je ustao i krenuo prema jezeru. Pažljivo je osluškivao dok nije čuo kre-kre.
Slijedio je zvuk dok nije došao do jednog busena trave.
Pogledao je svoje mališane koji su ga slijedili u stopu. Stavio je prst na usta i dao im znak da budu jako tiho. Nisu smjeli uplašiti žabu podrigušu. Tata se polako sagnuo i ruka mu je poletjela prema naprijed.
Sada mu se u ruci nalazila lijepa, ljubičasta žaba.
˝Je li to žaba koju ste htjeli da ulovim? Malo je neobična..nije zelena˝ rekao je tata.
˝Da, da, daaa to je žaba podriguša moramo ju maknuti iz ovog jezera!˝
Tata je izvadio praznu kutiju od sendviča, koju je nosio u ruksaku i stavio je žabu unutra. ˝Evo sada ju možemo odnijeti na drugo jezero gdje ima puno mušica˝, rekao je zadovoljno.
Djeca su odjurila nazad na mjesto gdje su ostavili vilu, ali ona više nije bila tamo.
Ponovno su uzela svaki po jedan kamenčić i bacila ga u vodu. Vila se pojavila.
˝Naš tata je ulovio žabu, sada nam možeš reći kako se zoveš!˝ doviknula su joj djeca.
˝Hvala vam djeco˝, rekla im je mala vila. ˝Spasili ste ovo jezero i sve vile sada mogu živjeti slobodno i bez straha. A moje ime je L…. ˝ vjetar je zapuhnuo i djeca nisu čula ostatak njenog imena, a vila je s vjetrom nestala.
˝Oh˝, rekla je Heidi razočarano, ˝nismo joj saznali ime.˝
Oliver je odmahnuo glavom. ˝Nema veze glavno da smo spasili jezerske vile.˝
˝Heidiiii, Ooliveeer˝ čuli su tatin glas. ˝Koji ćete sladoled?˝ Stajao je ispred Ledo škrinje i gledao što ima unutra.
Djeca su veselo odjurila prema tati. Obooožavali su sladoled!